12.7 C
Sarajevo
Petak, 30 Septembra, 2022

Oluja se ipak približava Ukrajini, ali i haaška ciklona vreba

- Advertisement -spot_imgspot_img
- Advertisement -spot_imgspot_img

Ruski osvajački rat u Ukrajini umnogome podsjeća na srpski osvajački rat u Hrvatskoj. Ponekad se stječe dojam da zapravo gledamo isti rat, samo trideset godina kasnije i u mnogo većim razmjerima. Onoliko većim koliko je Ukrajina veća od Hrvatske i koliko je Rusija veća od Srbije. Istovjetni su velikodržavni projekti (velikoruski, odnosno velikosrpski) koji čine srž tih ratova, gotovo da nema razlike između srpske i ruske ratne propagande, razlike između ruske “denacifikacije” Ukrajine i srpske “deustašizacije” Hrvatske. Brutalnost koju ruska vojska danas pokazuje u Ukrajini kao da je repriza brutalnosti koju je srpska vojska (u početku pod okriljem JNA) prije trideset godina demonstrirala u Hrvatskoj i kasnije u BiH. Zato su nama u Hrvatskoj osvajanje i okupacija Mariupolja izgledali kao deja vu osvajanja i okupacije Vukovara 1991., sudbina zarobljenih branitelja Mariupolja zatočenih u Rusiji, nažalost, podsjeća na sudbinu vukovarskih ratnih zarobljenika u srpskim logorima. Samo će brojke u Ukrajini izvjesno biti veće.

Postoji i druga vrsta sličnosti: sličnost između nekadašnje hrvatske i današnje ukrajinske obrane. U srazu s ruskim Golijatom, Ukrajina je ostvarila nacionalno buđenje i nacionalno jedinstvo, baš kao nekoć Hrvatska. Ukrajinska vojska izrasta u respektabilnu vojsku, prolazi kroz istovjetan proces kroz kakav je u Domovinskom ratu prolazila hrvatska vojska. Stoga je razumljivo da je ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Vasil Kirilič, čestitajući nam Dan pobjede, poželio i Ukrajini reprizu hrvatske Oluje. “Hrvatska je vratila svoj teritorij. Vratit će i Ukrajina”, poručio je.

GENERALI POSLIJE BITKE

I dok je prije desetak dana veleposlanikova čestitka izgledala kao neostvarivo samohrabrenje, već ovih dana očuvanje ukrajinskog teritorijalnog integriteta počinje izgledati – dostižno. Teško, ali ipak dostižno. U međuvremenu, dok su svi gledali u Donbas, odakle Ukrajina pred ruskom ofenzivom organizirano evakuira svoje stanovništvo, dogodila se potpuno nenadana (čak i za Ruse, a ne samo za promatrače) ukrajinska ofenziva na Krim. Krimski poluotok, koji je zbog strateške važnosti, uključujući i Sevastopolj kao bazu ruske crnomorske flote, Rusija sustavno naseljavala ruskim stanovništvom, a 2014. i anektirala, do jučer je izgledao kao najčvršća ruska utvrda na ukrajinskom tlu, kao nepovratno izgubljen za Ukrajinu. Baš kao što je prije Oluje Knin izgledao kao najčvršća i neosvojiva srpska utvrda u Hrvatskoj. Ali onda je uslijedila iznenadna ukrajinska južna protuofenziva na strateške ruske ciljeve na krimskom poluotoku, panika i bijeg najprije turista, potom i civilnog stanovništva. Sada i svi “generali poslije bitke” vide da Krim više za Ukrajinu nije nedostižan cilj i da južnom ukrajinskom ofenzivom na Krimu rat ulazi u novu fazu. No malobrojni su generali koji su to vidjeli prije bitke. Neki od njih sad se nalaze u ukrajinskoj vojci koja vrlo ubrzano i vrlo uspješno usvaja ne samo zapadni, prvenstveno američki vojni ustroj, već i njihovu vojnu doktrinu koja podrazumijeva brze operacije, faktor iznenađenja. A i odgovarajuće oružje, kojeg Ukrajina ima sve više. Današnja američka (vojna) potpora Ukrajini mnogo je izravnija i vidljivija no što je to bila američka potpora hrvatskim završnim vojnim operacijama 1995. Ali u oba slučaja ona je jedan od ključnih čimbenika uspješnosti tih operacija.

Upravo iz ovisnosti o politikama Zapada, kojem Ukrajina želi pripadati, kao što je to prije trideset godina željela i Hrvatska, proizlazi treći set sličnosti. Zbog te ovisnosti Ukrajina će morati prihvatiti neki kompromisni mir, u trenutku kada joj se bude činilo da je vojno najjača. Kao što je Hrvatska 1995. prihvatila i Daytonski i Erdutski sporazum u trenutku kada su HV i HVO Banju Luku imali na dlanu, a u završnim operacijama u BiH bili apsolutno dominantni ne samo nad protivničkom srpskom vojskom, već i nad (tada) savezničkom bošnjačkom A BiH. Instrument vanjske političke kontrole nad Ukrajinom u konsolidacijskom poslijeratnom razdoblju bit će – ljudska prava, a osobito suđenja za ratne zločine. Doduše, zbog ruske uloge u ratu, suđenja izvjesno neće imati širu međunarodnu, već više lokalnu dimenziju. Ali njihova uloga u modeliranju buduće ukrajinske države i društva bit će značajna. Tko bi 1995. godine u Hrvatskoj pomislio da će se jednog dana na optuženičkoj klupi za ratne zločine naći praktički svi zapovjednici velikih vojnih operacija i šefovi obrana napadnutih hrvatskih gradova? A da će tu optuženičku klupu izbjeći praktički svi vojni zapovjednici agresorske vojske? Da će vojne zatvore u Hrvatskoj prekvalificirati u – logore, a zločini nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima u srpskim logorima biti potpuno ignorirani? To je iskušenje koje tek čeka Ukrajinu. U pomoć im je, u američkom aranžmanu, kako čitamo, otišao i najdugovječniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, koji svakako ima ogromno iskustvo s procesima ratnih zločina. Ali i znade kako srpski osvajački rat u Hrvatskoj pretvoriti u unutarnji (građanski) sukob, a rat za obranu i oslobađanje države u – udruženi zločinački pothvat. Zato bih Ukrajincima preporučila da nam paze na Mladena. Jer stvarno puno zna. I da ga se čuvaju. Iz istih razloga.

- Advertisement -spot_imgspot_img
NEMOJTE PROPUSTITI
- Advertisement -spot_img
Možda vas zanima
- Advertisement -spot_img